Kao ulicne svetiljke bljesnula je tuga i bol duboka
prekrila je dusu. Biti blizu, a tako daleko? Osecati dodir, a bezati svagda. Leteti
visoko, a biti na tlu isprazne svakodnevice. Koliko dugo ziveti u rascepu
dvostrukih osecanja? Dva lika na nebu istine. I iznova vrtlog. Slamanje srca u
izobilju suocenja sa realnim bitkom. Mramornno lice na stazi tragaca, obavijeno
nadom u boljitak vecni. Lutanja bezbroj, a istina jedna. Nada je tu, a kraja
nema. Kao neumorni let ptica prolaze misli. Duboke i bolne. Da li ce fizicka
konacnost dati pravi odgovor? Ili ce i dalje duh nemirni, sa slutnjom, lebdeti i tragati
za onim sto se resenjem zove? Progutajmo kamen zivota i sednimo tu kraj
reke. Uhvatimo krajickom oka zrak sunca. Udahnimo duboko svezinu vazduha, procistimo
misli i pustimo srce neka kuca u ritmu vecite ljubavi.
Licidernsko
srce na kanapu zablude visi beznadezno pozivajuci nemir kroz prizmu
ogledala. Ukrasne secerleme zaokruzuju pricu bezumne pozude. Roze-plava
apstrakcija je dobro umetnuta aplikacija za osecanja bez pokrica, koja
razotkrivaju ironiju vecnosti. Miris andjela na usnama djavola odzvanja
samiloscu. Unosne tackice za lepe mackice radjaju perlice plasticne rogobatno
nizuci cari niskih strasti i sve prizemene slasti pokazujuci svetu da ljubav cveta i kad ima i
kad nema leta. A karte za sve letove su davno prodate. A mnogi to ne znaju i na
mamac se isti iznova hvataju zeleci da riba velika zagrize i proguta varalicu
sto nizvodno pluta, a koja je njena marsuta? Mozda voda, a mozda i vazduh? Vrag bi ga
znao, sta se u glavama raznim desava i sta srca u sebi nose? Mozda srecu, a mozda i bol ili osvetu krutu, koja kao plamen lize zeleci da nestane kao oblizana
paucina na zidovima vihora koji prelazeci preko zaledjenih vrhova doticu kosmos
razuzdanosti. Eeeeeee…cemu zivot? Kada lazno sve je, a licidersko srce na dva dela
razbijeno lezi.